ZAGREB, 5. lipnja 2012.– Proteklih je desetljeća Europa slijedila zlatno pravilo rasta koje sagledava koliko ljudi trebaju raditi, štedjeti i ulagati danas kako bi budućim naraštajima bilo barem toliko dobro kao nama. Taj europski model rasta je postao motorom gospodarske konvergencije te je osigurao prosperitet stotinama milijuna ljudi na ovom kontinentu. Hrvatska je također imala koristi od gospodarske konvergencije s Europom. Međutim, suočeni s negativnom dinamikom duga i nepovoljnim demografskim kretanjima, brojni Europljani traže 'novi model rasta'. Pitaju postoji li potreba za novim modelom rasta. A ako postoji, kako bi taj novi model rasta trebao izgledati? To su neka od pitanja kojima se bavi nedavno izvješće Svjetske banke “Zlatni rast: vraćanje sjaja europskom gospodarskom modelu”* koje je predstavljeno danas u Zagrebu.
U izvješću se razmatra dugoročni rast u Europi, a posebna je pozornost posvećena razdoblju od zadnjih dvadesetak godina te se utvrđuje što je potrebno učiniti kako bi se u narednim desetljećima osigurao trajni prosperitet. Ocjenjuje se šest najvažnijih sastavnica europskog modela rasta: trgovina, financije, poduzetništvo, inovacije, rad i državna uprava.
Prema Indermitu Gillu, glavnom ekonomistu Svjetske banke za Europu i Srednju Aziju te jednom od glavnih autora izvješća ‘većina europskih zemalja ima dobre rezultate obzirom na trgovinu i financije, brojne i na području poduzetništva i inovacija, ali malo ih bilježi dobre rezultate na području rada i državne uprave. Tako Europa treba provesti brojne promjene kako bi unaprijedila državne uprave i tržišta rada, nešto manji broj promjena s ciljem poticanja inovacija i rasta produktivnosti u poduzećima te još manji broj promjena u smislu reforma na području financija i trgovine. Zaustavljena produktivnost, smanjenje broja stanovnika te neodrživi fiskalni disbalansi zahtijevaju hitnu provedbu mnogih promjena. Hrvatska slijedi to isto kretanje i trebala bi usredotočiti svoje napore u povećanje učinkovitosti državne uprave i tržišta rada.’
Današnje predstavljanje izvješća okupilo je oko stotinu sudionika, uključujući državne dužnosnike, predstavnike privatnog sektora, stručne radne skupine (think tanks), stvaratelje mišljenja, predstavnike akademske i diplomatske zajednice te nevladine organizacije. Rasprava se usredotočila na pitanje kako revitalizirati europski model rasta, i to kroz tri skupine preporuka: (i) ponovno pokretanje stroja konvergencije koji je siromašnijim državama omogućio da postanu gospodarstva s visokom razinom dohotka; (ii) ponovna izgradnja Europe kao branda koji je regiji u kojoj živi desetina svjetskog stanovništva pomogao da bude regija koja ostvaruje čak trećinu cjelokupne svjetske proizvodnje; i (iii) ponovno razmotriti što je potrebno da Europa ostane svjetska supersila životnog stila s najvišom kvalitetom života na planeti.
Ponovno pokretanje europskog „stroja konvergencije“
Između 1950. i 1973. je dohodak u zemljama Zapadne Europe konvergirao prema razini dohotka u Sjedinjenim Državama. Zatim je početkom 1990.-tih dohodak više od 100 milijuna stanovnika siromašnije, južne periferije – Grčke, južne Italije, Portugala i Španjolske konvergirao prema razini napredne Europe. Počevši s prvim sporazumima o pridruživanju s Mađarskom i Poljskom 1994. godine, još je 100 milijuna stanovnika Središnje i Istočne Europe apsorbirano u Europsku Uniju. Dodatnih 100 milijuna u zemljama kandidatkinjama u Jugoistočnoj Europi sada ima koristi od tih istih aspiracija i sličnih institucija koje su pridonijele da gotovo pola milijarde ljudi dosegne najviši životni standard.
“Bez pretjerivanja se može reći da je Europa izumila 'stroj konvergencije', prihvaćajući siromašne zemlje te im pomažući da postanu gospodarstva s visokom razinom dohotka,” rekao je Indermit Gill, glavni ekonomist Svjetske banke za Europu i Srednju Aziju. “U Istočnoj Aziji i Latinskoj Americi ljudi zu zabrinuti da ne padnu u 'zamku srednjeg dohotka', budući da je mali broj zemalja koje su ostvarile brzi rast s niske prema visokoj razini dohotka. Oni kojima je to tijekom proteklih nekoliko desetljeća uspjelo su ili imali sreće – kao nekolicina onih koji su pronašli naftu – ili su bili krvoločni, kao što je slučaj s istočno-azijskim tigrovima. Ali u Europi je više od desetak siromašnijih država doseglo razinu visokog dohotka. Hrvatska je jedna od njih. Ako žele da im u Europi bude dobro, dovoljno je samo da budu disciplinirani. To je ono što gospodarski rast u Europi čini jedinstvenim. Budući da su trgovina i financijska integracija intrinzične osobine europskog integriranog gospodarstva, ponovno pokretanje stroja konvergencije ne bi trebalo biti teško.”
Ponovna izgradnja Europe kao branda
Europa je poznata po svojoj kombinaciji tehnike i dizajna. Uz malobrojne iznimke, svaki dio Europe iskusio je rast zaposlenosti, produktivnosti i izvoza. Ali dva velika podbačaja produktivnosti do kojih je došlo tijekom proteklog desetljeća predstavljaju prijetnju globalnom gospodarskom utjecaju Europe. Prvi se podbačaj sastoji u tome da je od sredine 1990.-tih produktivnost radne snage u europskim vodećim gospodarstvima padala u odnosu na Sjedinjene Države i Japan. Jaz produktivnosti između napredne Europe i Sjedinjenih država danas je više od dvostruko veći od jaza sredinom 1990.-tih. Drugi se podbačaj sastoji u tome da su poduzeća u južnoj Europi izgubila na produktivnosti. Kako bi se osigurala konkurentnost, produktivnost je trebala rasti oko 3-4 posto svake godine tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća. No umjesto rasta, svake je godine zabilježen pad produktivnosti od oko 1 posto.
Prema izvješću, očuvanje Europe kao globalnog branda bit će donekle teže od ponovnog pokretanja konvergencije, ali i dalje je to nešto što je svakako unutar sfere utjecaja ovog kontinenta. Trgovina i financije moraju biti još postojanije kako bi cijeli kontinent postao jedinstveno gospodarstvo. Države južne i Istočne Europe morat će unaprijediti poslovnu klimu, a veće kontinentalne države moraju svojim poduzećima osigurati ekonomsku slobodu ako žele dosegnuti razinu na kojoj će biti konkurentni sa Sjevernom Amerikom i Istočnom Azijom. One također moraju od SAD-a naučiti kako bolje 'upregnuti' znanstvena otkrića u komercijalne svrhe te kako od sveučilišta napraviti magnete koji će privući najbolje i najpametnije.
Ostati super sila životnog stila
Europa je svojim državljanima osigurala veću sigurnost dohotka i bolju ravnotežu rada i privatnog života. Iako je realni dohodak za četvrtinu niži nego u Sjedinjenim Državama, Europa je postala „supersila životnog stila“ koja pruža uvjerljivo najvišu kvalitetu života u ljudskoj povijesti.
“Supersile troše dosta na projiciranje svojeg utjecaja i zaštitu svojeg načina života,” rekao je Indermit Gill. “Europa troši više na socijalnu zaštitu – mirovine, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i socijalnu skrb – nego ostatak svijeta zajedno. Europske vlade troše oko 10 posto BDP-a više od sličnih zemalja u drugim dijelovima svijeta, a gotovo cijela ta razlika ulaže se u socijalnu zaštitu. Brojne europske države to više ne mogu financirati. U kombinaciji s demografskim pritiscima i oslabljenim poticajima za rad, to fiskalno opterećenje sada koči rast.”
U izvješću se navodi da će Europa morati provesti velike promjene u načinu organiziranja radne snage i državne uprave. Velike i neučinkovite državne uprave usporavaju gospodarski rast, a europske vlade će morati postati ili učinkovitije ili manje. Povećanje veličine državne uprave za 10 postotnih bodova vodi do smanjenja godišnje stope rasta za 0,6 do 0,9 postotnih bodova, što je oko trećina dugoročne stope rasta naprednih europskih gospodarstava. Iako bi fiskalna konsolidacija i smanjenje javnog duga trebali biti najviši prioriteti tijekom sljedećeg desetljeća, kontrola rashoda na području zdravstvene skrbi i socijalne sigurnosti vezane uz starenje ostat će imperativ politika tijekom sljedećih 20 godina.
Sa stanovništvom koje brzo stari i padom nataliteta, a bez promjena u području zapošljavanja, useljavanja i mirovinskih politika, Europa će izgubiti oko milijun radnika svake godine tijekom sljedećih pet desetljeća, a predviđa se smanjenje europske radne snage s 325 milijuna na 275 milijuna. Istovremeno, Europljani smanjuju trajanje rada. Danas Amerikanci u usporedbi s Nizozemcima, Francuzima, Nijemcima i Šveđanima odrade mjesec dana više, a i znatno dulje ostaju u svijetu rada od manje imućnih Grka, Španjolaca, Mađara i Poljaka. Muškarci u Poljskoj, Turskoj, Mađarskoj i Francuskoj odlaze u mirovinu više od 8 godina ranije nego što je to bio slučaj sredinom 1960.-tih. Do 2007. se očekuje da će Francuzi koristiti mirovine 15 godina dulje nego što je to zabilježeno 1965., a Poljaci i Turci (muškarci) više od dvanaest godina dulje. To stavlja velik pritisak pred javne financije koje su već ionako napregnute uslijed troškova otplate velikog javnog duga.
Europa će morati djelovati na brojnim frontama kao bi se pozabavila predstojećim manjkom radne snage: trebat će pojačati natjecanje za radna mjesta, povećati mobilnost radne snage, utvrditi kako osigurati rad i socijalnu skrb te ponovno razmotriti politike useljavanja. Za te će promjene biti potreban novi društveni konsenzus.
* Izvješće pokriva 45 zemalja: 27 zemalja članica EU-a, 4 zemlje EFTA-e (Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska), 8 zemalja kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja za EU (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, Crna Gora, Srbija i Turska) te šest zemalja Istočnog partnerstva (Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Gruzija, Moldavija i Ukrajina). Analiza se nadovezuje na dobru praksu kako u Europi tako i izvan nje. U 16 područja politika: od osiguranja otpornosti banaka na krizu pa sve do politike useljavanja, javnih mirovina i zelenog rasta, u izvješću se sažimaju iskustva europskih zemalja (kao što su Češka Republika, Finska, Njemačka, Irska, Slovačka Republika, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo) te zemalja iz cijeloga svijeta (uključujući Kanadu, Republiku Koreju, Novi Zeland, Singapur i Sjedinjene Države).
