VRIJEME ZA PROMJENE
Ovoga tjedna građani Hrvatske izrazili su svoj stav. U situaciji kada stopa nezaposlenosti iznosi 13% te je samo 58% radno sposobnoga stanovništva doista i zaposleno, i kada je BDP tijekom 2010. godine zabilježio pad od 1,2% i procjenjuje se da će tijekom 2011. godine u najboljemu slučaju rasti za 0,5%, Hrvati su glasali za promjene. Pred novoizabranom vladom sada je teška zadaća pronalaženja gospodarskoga smjera kojim se otvaraju radna mjesta i postiže rast.
U tu svrhu vlada bi trebala zacrtati dva prioriteta: fiskalnu održivost i povećanje konkurentnosti.
Fiskalna održivost podrazumijeva sređivanje javnih financija tako da potrošnja ne premašuje iznos koji se prikupi porezima i zaduživanjem isključivo za projekte koji pospješuju rast te koji mogu osigurati vraćanje tih zajmova. Samo su dva načina na koje je to moguće postići: povećanjem prihoda ili smanjenjem nepotrebnih rashoda. Budući da se procjenjuje da utajeni porez u Hrvatskoj predstavlja 8% BDP-a (gotovo 30 milijardi HRK), velik je prostor za poboljšanje na prihodovnoj strani. Naplatu poreza moguće je unaprijediti, primjerice, obuhvaćanjem rada na crno u uslužnom sektoru koji se bazira na gotovinskim transakcijama kao što su restorani, kafići, frizerski saloni, razni majstori i slično. Prihodi se isto tako mogu povećati uvođenjem poreza na kapitalnu dobit i na imovinu te uvrštavanjem u formalni porezni sustav „kvazifiskalnih naknada”, kao što su vodne naknade, naknade za komunalne priključke, naknade Hrvatske gospodarske komore i javnobilježničke naknade.
Međutim, prvi prioritet mora biti konsolidacija rashoda. To ne podrazumijeva neselektivno rezanje rashoda, obustavu socijalnih programa za siromašne ili ukidanje osnovne zdravstvene skrbi, već bolju ciljanost dragocjenih javnih sredstava kako bi se ona dodijelila doista osobama kojima su najpotrebnija, a ne, kao što je to vrlo čest slučaj sada, imućnima ili korisnicima prava koji ih ne bi trebali imati. Da bi se krenulo u tome smjeru, potrebne su strukturne reforme u glavnim područjima javne potrošnje – mirovinskom i zdravstvenom sustavu, sustavu socijalne skrbi i javnoj upravi. No, postoje neka očita područja gdje se mogu ukinuti nepotrebni rashodi. Primjerice, na mirovine po posebnim propisima otpada 1.9% BDP-a; subvencije za željeznice, brodogradilišta i poljoprivredu uzimaju dodatnih 2.5% BDP-a, a plaće u javnome sektoru imaju 10.5% udjela u BDP-u – znatno više nego u Češkoj, Njemačkoj, Slovačkoj ili Austriji. Kvalitetnija ciljanost u tim područjima oslobodila bi javna sredstva za ulaganje u područja koja promiču rast i konkurentnost, primjerice, u istraživanje i razvoj te inovacije, izvoz i dinamične industrije.
Drugi je prioritet jačanje konkurentnosti. Brza rješenja, poput devalvacije valute, neće povećati konkurentnost zemlje. Za postizanje konkurentnosti potrebno je podupirati istraživanje i razvoj kako bi se potakle inovacije i rast; povećanje produktivnosti rada putem boljeg obrazovanja i fleksibilnijeg radnog zakonodavstva te boljeg poslovnog okruženja kako bi birokracija popustila svoj pritisak nad tvrtkama. Za to je potreban potpuni zaokret u suradnji javnog i privatnog sektora koji trebaju nastupati kao ravnopravni partneri sa zajedničkim ciljem.
Unatoč visokome stupnju korištenja tehnologije te istraživanja na sveučilištima i znanstvenim ustanovama, Hrvatskoj nedostaje sposobnosti da istraživanja pretoči u komercijalno održivu proizvodnju. Hrvatska troši skromnih 0.8% BDP-a na razvoj i istraživanje dok predvodnici inovacija u svijetu – Njemačka, Švedska, Finska, Izrael i Koreja – izdvajaju barem 3-4% BDP-a u tu svrhu. To je propuštena prilika. Studija Svjetske banke pokazala je da bi, u slučaju Hrvatske, ulaganje dodatnih 3% BDP-a u razvoj i istraživanje moglo dovesti do povećanja BDP-a za čak 6% do 2025. godine.
Iako se hrvatske radnike općenito doživljava kao radišne i marljive, zbog „skrivenih troškova” – mirovina, socijalnih naknada i sličnoga – prosječan hrvatski radnik skuplji je od svojih kolega u državama članicama EU. Ulagače isto tako odbija i što gotovo nemaju mogućnost otpuštanja suvišnih, pa čak niti neučinkovitih zaposlenika. U tome području nacionalni propisi sprečavaju konkurentnost i odvraćaju ulagače – i strane i domaće – od pokretanja posla u Hrvatskoj. Nadalje, nedostaje specijalizirane, kvalificirane radne snage dok istovremeno postoji višak nisko kvalificiranih radnika. To je jedan od razloga zbog kojega hrvatskim poslodavcima treba dvostruko više vremena za zapošljavanje kvalificiranog radnika nego primjerice njihovim bugarskim ili rumunjskim kolegama. Zastarjelost postojećih vještina naglašava hitnu potrebu za modernizacijom hrvatskoga obrazovnog sustava. U nedavnoj studiji Svjetske banke „Vještine, a ne samo diplome” naglašava se postojanje upravo toga problema u Hrvatskoj te širom Središnje i Južne Europe.
Odgovornost za reforme isključivo je u rukama vlade. Vlada treba smanjiti birokraciju koja paralizira poslovanje (i potiče korupciju) te usvojiti zakone i propise koji ga olakšavaju. Potrebno je hitno promijeniti način na koji javni sektor komunicira s privatnim kako bi se tvrtke počele osjećati dobrodošlima u Hrvatskoj te cijenjenima zbog otvaranja radnih mjesta i svoga doprinosa gospodarstvu. Država ne otvara radna mjesta, već to čini privatni sektor – i lokalne tvrtke i strani ulagači. To znači da se vlasti na središnjoj, regionalnoj i lokalnoj razini trebaju pitati: „Kako to možemo ostvariti?” ili „Kako riješiti ovaj problem?” Radi se o promjeni mentalnoga sklopa – o prestanku ograničavanja i reguliranja privatnih tvrtki te početku pomaganja i brige za tvrtke.
Te su reforme, kao i sve gospodarske reforme, međusobno isprepletene te zahtijevaju sveobuhvatan pristup. S upravo osvojenim mandatom, nova se vlada mora usredotočiti na jačanje konkurentnosti hrvatskog društva kako bi se u privatnom sektoru mogla otvarati nova radna mjesta koja su jedini mogući temelj trajnog prosperiteta unutar Europske Unije. Ako se ne otklone temeljni strukturni problemi, situacija u Hrvatskoj može se zapravo i pogoršati, posebice uzme li se u obzir trenutna krhkost svjetskog gospodarstva. Jasno je da su potrebne hrabre i duboke promjene, i sada je vrijeme za njih.
Autori teksta su Hongjoo Hahm, voditelj Ureda Svjetske banke u Hrvatskoj, i Louisa Vinton, stalna predstavnica Programa Ujedinjenih naroda za razvoj u Hrvatskoj.
