Intervju s Elisabettom Capannelli, direktoricom Svjetske banke za Hrvatsku za Poslovni dnevnik, objavljen u online izdanju na portalu www.poslovni.hr, 14. lipnja, 2021.
Svoje četiri godine boravka u Zagrebu Elisabetta Capannelli zapamtit će vjerojatno bolje od mnogih drugih angažmana u 30 godina karijere u Svjetskoj banci. Nakon dovršetka nove strategije za Hrvatsku, baš kad je računala usporiti hektični tempo, zaredali su se pandemija, potresi i gospodarska kriza i mandat je krenuo u potpuno neočekivanom smjeru.
POSLOVNI DNEVNIK: Završava vam četverogodišnji mandat u Hrvatskoj. Kad povučete crtu, kako ocjenjujete godine Vlade Andreja Plenkovića u provedbi reformi? Što su po vama najveći, a gdje je podbacila?
Elisabetta Capannelli: Protekle četiri godine bile su itekako uzbudljive i moja procjena je pozitivna. Tijekom mog vremena ovjde Hrvatska je uspješno gradila na temeljima svog članstva u Europskoj uniji, ušla u mehanizam ERM II i postavila osnove da postane dijelom eurozone i Schengena. Osobno, posebno me se dojmio ekonomski odgovor Hrvatske na pandemiju bolesti COVID-19.
Širom svijeta COVID je prouzročio najsnažniji pad gospodarstva još od Drugog svjetskog rata, a siromaštvo u svijetu poraslo je prvi puta u zadnjih 20 godina. Hrvatska je 2020. bila jedna od najpogođenijih zemalja EU-a, a BDP joj je pao za 8 posto. Stvari su dodatno pogoršala i dva razorna potresa u ožujku i prosincu 2020., čija se sveukupna šteta procjenjuje na gotovo 30 posto BDP-a.
Nakon krize iz 2009. Hrvatska si nije mogla priuštiti velik paket fiskalnih poticaja i mučila se s najdugotrajnijom recesijom na prostoru EU-a. Stopa nezaposlenosti joj se i više nego udvostručila, dosegavši 17,3 posto. No pokazala se spremnijom za suočavanje s aktualnom krizom zahvaljujući svojim čvrstim makroekonomskim temeljima. Naime, zemlja je tri uzastopne godine bilježila proračunske viškove, a javni dug postojano se kretao silaznom putanjom. To je Vladi omogućilo da osmisli odgovarajući paket mjera radi potpore privatnom sektoru i radnicima. Programima očuvanja radnih mjesta u jednom je trenutku tijekom 2020. bilo obuhvaćeno gotovo 600 000 radnika, a poslodavcima je dosad isplaćeno više od 10 milijardi kuna, što je zajedno s kreditima za likvidnost te oprostom i odgodom plaćanja poreznih obveza pomoglo privatnom sektoru da zadrži glavu iznad vode. Tim mjerama spriječena je još dublja recesija. Bude li kampanja cijepljenja i dalje napredovala i ne bude nakon ljeta ponovnog uvođenja novih ograničenja, Hrvatska bi mogla zabilježiti čak i snažniji oporavak (procjenjujemo da će BDP u 2021. porasti za 5,5 %, a u 2022. za 6,2 %), a do povratka realnog BDP-a na predpandemijske razine trebalo bi doći već 2022., baš kao i u slučaju ostalih država članica EU-a.
No Hrvatska može još bolje. Konvergencija s ostatkom EU-a bila je spora, u čemu su se ogledali struktura hrvatskoga gospodarstva i stanovita uska grla u strukturnom pogledu. Izvozni sektor, koji bi trebao biti zamašnjak rasta u malom i otvorenom gospodarstvu kao što je Hrvatska, još uvijek je premalen. Provedba teških reformi odvija se sporo, katkad čak i unatoč velikom trudu Vlade. Hrvatska će trebati znatno ubrzati provedbu ključnih reformi želi li zauzeti mjesto među naprednim europskim gospodarstvima. No za Hrvatsku ne mogu ni zamisliti bolji trenutak od ovog da djeluje još brže i letvicu podigne još više.
PD: U kolumni za Poslovni dnevnik prije dvije i pol godine Hrvatsku ste opisali kao uspavanu ljepoticu. Kako na to gledate danas?
EC: Bilo je to ne tako davno, u prosincu 2018., a sad se čini gotovo pa kao da smo živjeli u nekom posve drugom svijetu. Kad sam govorila o tadašnjim izazovima i prilikama za Hrvatsku, nismo mogli ni naslutiti s kakvim će se nevoljama svijet uskoro suočiti. Uzmemo li obzir da je Hrvatska u ožujku 2020. uvela stroge restriktivne mjere, da ju je nekoliko dana kasnije uzdrmao jak potres, pa nakon devet mjeseci još jedan, te da je Vlada težište stavila na pružanje potpore radnicima i privatnom sektoru, prevladavanje krize u zdravstvu i osiguravanje da učenici mogu nastaviti s obrazovanjem, smatram da se Hrvatska u tim izazovnim okolnostima snašla itekako dobro, što potvrđuje moj dojam da Hrvatskoj ide jako dobro kad je suočena s teškim krizama, ali nailazi na otpor kad se treba pozabaviti dubokom preobrazbom svoga gospodarstva. Dakle, premda imamo razloga za optimizam, stvarno buđenje tek predstoji i još uvijek iščekujemo taj poljubac.
Hrvatska pred sobom još nikad nije imala jasnije i blistavije prilike. Ovdje bih istaknula tri najvažnije. Kao prvo, sada se čvrsto usidrila u EU, a uskoro će ući i u eurozonu, što će joj omogućiti još snažniju gospodarsku integraciju. Drugo, politička stabilnost Hrvatske mogla bi joj omogućiti da lakše donese smione odluke i do kraja riješi određena pitanja povezana s upravljanjem. Tu je i novi naraštaj državnog i lokalnog vodstva, kao i snažnije sudjelovanje građana, koji zahtijevaju promjene i brže djelovanje. Kao treće, Hrvatska će uskoro imati pristup sredstvima iz instrumenta “EU sljedeće generacije” (Next Generation EU - NGEU). Već samo bespovratna sredstva iz Instrumenta za oporavak i otpornost čine oko 12 posto hrvatskoga BDP-a (iz 2019.), što je daleko najveći udio među zemljama srednje i istočne Europe.
Vlada je nedavno donijela Nacionalni plan oporavka i otpornosti koji sadrži smioni program reformi za idućih šest godina i pruža jedinstvenu priliku za popunjavanje određenih reformskih i investicijskih praznina koje zemlju još uvijek koče u napretku. Bude li taj plan u potpunosti i učinkovito proveden, Hrvatska će moći ubrzati svoju konvergenciju s EU, postaviti bolje temelje dugoročnom rastu te stvoriti otpornije, zelenije i ravnopravnije društvo.
PD: U Svjetskoj banci prije pandemije izračunali ste da će Hrvatska, zadrži li stope rasta od 3 posto, Slovačku sustići za 9, a Austriju za 26 godina (tadašnje razine). Koliko je pandemija poljuljala tu računicu, gdje smo danas u odnosu na zemlje u okruženju?
EC: Pandemija zasad nije znatnije promijenila dinamiku hrvatskog hvatanja koraka s ostalim državama EU, pa je konvergencija i dalje spora. Slab rast produktivnosti još uvijek je jedan od najdugovječnijih problema i jedan od glavnih razloga zbog kojih je Hrvatska pri dnu ljestvice EU prema BDP-u po glavi stanovnika. Stoga mi je bilo drago vidjeti da se u Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske (NRS-u) ubrzanje konvergencije navodi kao jedan od prioriteta. Svjetska banka izradila je niz analiza kako bi pripomogla informirati taj dokument. Ostvarivanje produktivnosti iziskivat će otklanjanje strukturnih uskih grla, što uključuje jačanje državnih institucija, ponajprije javne uprave i pravosuđa, kao i daljnje unaprjeđivanje poslovnog okruženja. Kako zemlja više ne bi toliko ovisila o turizmu, u privatnom su sektoru potrebna veća ulaganja u istraživanje i razvoj, potpora mladim inovativnim tvrtkama i preobrazba nekih većih poduzeća. Isto tako, za dugoročni rast veoma su važne i mjere politike okrenute ravnopravnosti, ulozi žena i obrazovanju.
S druge strane, hrvatske potencijale za rast mogli bi sputati i negativni demografski trendovi u zemlji. Prije ove krize Hrvatska je već bila suočena s nedostatkom radne snage u određenim sektorima poput turizma i građevinarstva, kao i u nekim visokokvalificiranim zanimanjima koja će biti presudna za povećanje produktivnosti i konkurentnosti. Očekujem da će Hrvatska na slične izazove naići i u godinama koje su pred nama. Postoji određena svijest o tome da tu treba poduzeti neke korake. Hrvatska je među prvim zemljama u svijetu koje su regulirale rad digitalnih nomada kako bi privukle mlade, obrazovane stručnjake, a olakšala je i zapošljavanje stranih radnika. No takvi koraci neće biti dostatni. Trebat će povećati stopu sudjelovanja svog radno sposobnog stanovništva, osobito žena čija je stopa sudjelovanja na tržištu rada znatno niža nego kod muškaraca, a morat će osmisliti i aktivne politike u području imigracije.
PD: Da li je po vama Vlada zacrtala dobar put Nacionalnim planom oporavka i otpornosti (NPOO). Poduzetnici (i neki ekonomisti) kritiziraju premalo sredstava privatnom sektoru, upozoravaju da infrastruktura ne stvara multiplikacijski efekt ni dugoročni rasta BDP-a, a o korupciji da ne govorimo...
EC: Mehanizam za oporavak i otpornost (RRF) novi je instrument. Riječ je o glavnom i najvećem odgovoru EU na krizu nazvanog „EU sljedeće generacije” (NGEU). NGEU plod je goleme težnje da se državama članicama EU pomogne u prevladavanju gospodarskih i društvenih posljedica pandemije COVID-a. Rukovodi se vlastitim propisima, pravilima i mjerilima. RRF je zamišljen radi poticanja reformi kojima će se prevladati dugogodišnji reformski izazovi, među ostalim i oni koji su istaknuti u „preporukama za pojedine zemlje” (CSR). Kad je riječ o Hrvatskoj, mjere na temelju CSR su donosile uzastopne vlade, a kreću se u rasponu od reformi obrazovanja i socijalne zaštite, preko sprječavanja korupcije, pa sve do povećanja učinkovitosti pravosuđa i tako dalje. Stoga je RRF po svojoj naravi instrument okrenut javnom sektoru kao glavnom korisniku sredstava. No ne zaboravimo da su tu i programi bespovratnih sredstava koji se provode posredstvom Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja te Ministarstva turizma i sporta, kao i drugi financijski instrumenti koji se nude posredstvom HBOR-a i HAMAG-BICRO-a, a kojima će se privatnom sektoru omogućiti pristup besplatnim ili jeftinim sredstvima za zelena i digitalna ulaganja.
Svesrdno bih pozvala privatni sektor da se usredotoči na Plan (i prati njegovu provedbu) u cijelosti, a ponajprije na to kako će se provoditi predviđene reforme u pogledu lakoće poslovanja, administrativnog rasterećenja, povećanja učinkovitosti pravosuđa, unaprjeđenja vještina učenika i studenata te uvođenja fleksibilnosti na tržište rada. To su ključni sastojci Plana koji će poduzetnicima uvelike olakšati život jer će im omogućiti da ugrabe nove tržišne prilike, rastu, zapošljavaju i, u konačnici, dožive procvat.
PD: U koronakrizi Hrvatsko je gospodarstvo zabilježilo pad među najvećima u EU zbog ovisnosti o turizmu, ali se prognozira i oporavak po stopama među najvišima u EU-u. Može li se (i treba) li se Hrvatska otrgnuti iz zagrljaja ovisnosti o turizmu i u kojem bi smjeru trebala graditi održivu ekonomsku politiku kako bi uhvatila korak s Europom?
EC: Sama narav pandemije bolesti COVID-19 i mjera koje su domaće zdravstvene vlasti uvele u nastojanju da zaštite živote ozbiljno se odrazila na sektor ugostiteljstva. Hrvatska snažno ovisi o turizmu, pri čemu je oko 20 posto gospodarske aktivnosti izravno ili posredno povezano s tim sektorom. U Hrvatskoj je izvoz usluga putovanja u 2020. pao za 55 posto, što je očito zadalo težak udarac čitavome gospodarstvu. Hrvatska tu nije izdvojeni slučaj na prostoru EU. Tešku recesiju doživjele su i zemlje poput Grčke, Španjolke, Italije i Portugala.
Zbog svog snažnog oslanjanja na jedan sektor, Hrvatska je osjetljiva na vanjske šokove i ograničen joj je sveukupni rast produktivnosti. No turizam će i dalje biti jedan od najvažnijih sektora hrvatskoga gospodarstva. Osim toga, zemlji je pomogao u rastu i ublažio joj je pad prihoda tijekom prethodne krize. Iz ovoga iskustva treba izvući određene pouke, a Hrvatskoj bi bilo korisno da strukturu ekonomije promijeni pomakom prema sektorima s višom dodanom vrijednošću i djelatnostima koje se temelje na znanju.
PD: Neki ekonomisti smatraju da je uvođenje eura „zadnja slamka spasa” po pitanju prosperiteta, kako vi gledate na to?
EC: Jasno je da Hrvatska pripada EU i eurozoni. Kad je u pitanju ulazak u eurozonu, vrlo sam pozitivna. Pitanje kada će se to točno dogoditi nije toliko važno koliko je važno osigurati da se to dogodi u pravome trenutku. Nema veze ni bude li zbog neravnoteža izazvanih potresima i COVID-om za to trebalo malčice više vremena nego što se prvotno predviđalo. Nema sumnje da će euro pomoći Hrvatskoj. Njime će se gotovo u potpunosti otkloniti valutni rizici, sniziti transakcijski i operativni troškovi, ponajprije za izvoznike, potaknuti vanjska trgovina i smanjiti cijena zaduživanja. No ulazak u eurozonu nije panaceja niti će euro sam po sebi donijeti napredak i blagostanje.
PD: U kojoj je mjeri Svjetska banka u protekle četiri godine pomogla Hrvatskoj?
EC: U Hrvatsku sam stigla nakon više izazovnih angažmana na raznim kontinentima, misleći da ću u Zagrebu provesti četiri više-manje mirne godine. No to nije moglo biti dalje od istine. Prvi dio svog mandata provela sam u svakodnevnom savjetovanju s dionicima i vlastima radi osmišljanja nove strategije u kojoj će se ogledati promjena u pristupu Svjetske banke prema poslovanju u Hrvatskoj kao zemlji EU-a s visokim dohotkom. Time nam je zacrtan novi pravac djelovanja. Uveli smo nove instrumente angažmana među kojima je manje zajmova, a više opsežnijih programa tehničke pomoći kakve provodimo i u drugim državama članicama, kao i bogatijim i razvijenijim zemljama širom svijeta.
Težište smo stavili na širi raspon područja, od strukturnih reformi vezanih uz uvođenje eura, preko strateških nastojanja povezanih sa Slavonijom/Panonskom Hrvatskom, znanošću i tehnologijom, razvojem novog sustava strateškog planiranja i podrške u izradi NRS-a do 2030. godine, pa sve do novih strateških usmjerenja u području poljoprivrede i ribarstva. Nastavili smo podupirati ulaganja i reformska nastojanja Vlade u područjima kao što su zemljišnoknjižni sustav, željeznice, ceste, pravosuđe, poslovno okruženje, zdravstvo i obrazovanje. Za trajanja svojega mandata radila sam i na jačanju prepoznatljivosti Svjetske banke u Hrvatskoj, a posvetila sam se i promjenama u vlastitom timu, pri čemu smo zapošljavali mlađe hrvatske talente i veći broj žena, uključujući raznovrsne vještine i stručna znanja kako bismo odgovorili na složene izazove s kojima se Hrvatska suočava.
I baš kad sam se spremala malčice usporiti, dogodili su se pandemija COVID-a i potresi, a Hrvatska je zapala u novu gospodarsku krizu i pozvala Svjetsku banku da joj priskoči u pomoć. Slušali smo, procjenjivali, osmišljali i hitro djelovali. Do lipnja 2020. već smo odobrili dva nova zajma (za obnovu nakon zagrebačkog potresa i za ublažavanje posljedica gospodarske krize) u ukupnom iznosu od oko 411 milijuna eura ili 0,9 posto hrvatskoga BDP-a. U svibnju 2021. odobrili smo i novi zajam HBOR-u u iznosu od 200 milijuna eura radi osiguranja likvidnosti za poduzeća u slabije razvijenim područjima, poduzeća u vlasništvu ili pod vodstvom žena te mlada poduzeća. U proteklih 18 mjeseci izradili smo i dvije brze procjene štete i potreba nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa kako bismo pomogli u kvantificiranju financijskih posljedica potresa i pristupu sredstvima iz Fonda solidarnosti EU-a. Isto tako, pružili smo podršku u pripremi usklađenog paketa reformi i projekata javnih ulaganja za potrebe izrade Nacionalnog plana oporavka i otpornosti Republike Hrvatske.
Sve u svemu, kako ovo nije samo kraj mog četverogodišnjeg mandata u Hrvatskoj, već će to biti i moj zadnji angažman za Svjetsku banku nakon gotovo 30 godina rada u području razvoja, bilo bi mi draže da su okolnosti bile lakše i da sam imala više vremena za opuštanje, putovanja i uživanje u ovoj predivnoj zemlji koju imate umjesto da se bavim izazovima i krizama. No od Hrvatske sam naučila mnogo toga i sa sobom ću ponijeti brojna nezaboravna sjećanja na velikodušnost i posvećenost svojih vlastitih kolega i kolegica, na to kako se hrvatski narod okupio kako bi ponudio pomoć nakon petrinjskoga potresa, kao i na sposobnost ove zemlje da ustraje u vremenima krize i da na nju odgovori.
